Djeca koja vrište

Blogger

Liad, 19.02.2018.

U današnje vrijeme je teško biti „dijete“, a još je teže biti „odrasla osoba“. Sve češće od „odraslih“ čujem poznatu krilaticu: "to je nemirno dijete koje još uvijek živi u meni." Većinom tom krilaticom pokušavamo pronaći opravdanje za određeno neobično ponašanje, nekakav poriv koji je u neskladu s našom dobi. Potreba za pravdanjem neke naše reakcije u danoj situaciji. Postoji li to dijete u nama ili je to samo pokušaj pravdanja nekakve neobične potrebe?

Sjećam se svoje vrtićke dobi i to je po meni najreprezentativnije dječje doba u čovjekovom životu. Pokušati ću objasniti i zašto. U tom životnom razdoblju veliki dio dana provodimo s drugom djecom u igri. Nije se razmišljalo o nekim okolnostima koje bi nas mogle razdvajati poput stila odijevanja, kvalitete odjeće, da li netko muca, da li je netko iz ovakve ili onakve obitelji, je li moj prijatelj jedinac ili ima braću i sestre, koja nam je boja kose, pigment kože itd. Cilj je bio pronaći što više djece koja imaju određeni interes prema nekoj igri ili igrački i zajednički uživati u našoj dječjoj mašti. Govorili smo i radili što smo željeli. Nisu nam još uvijek bile ugrađene životne norme i stavovi koji bi nas ograničavali. Dječja dobrota je jedino što je bilo u nama i u skladu s tom dobrotom smo se i ponašali. U školskoj dobi već počinju ograničenja koja uvelike utječu na naše ponašanje. Iz tog svoga vrtićkog doba čuvam uspomene na jednu djevojčicu, za ovu priliku nazvati ćemo je Luna.

Spletom okolnosti bili smo susjedi i svoje vrtićko vrijeme provodili smo u istoj vrtićkoj grupi. Zajednički smo provodili čitave dane u igri i mašti. Čak smo se proglasili i ljubavnim parom u tom vrtićkom dobu. U tom vremenu nisam obraćao pozornost koje boje su joj oči, a koje kosa. Koliko je niža od mene. Ništa od izvanjskog me na njoj nije zanimalo, samo igra i naša mašta koja se ostvarilavala kroz tu igru. Prošlo je vrtićko doba, ja sam krenuo u školu, a ona je trebala još jednu godinu provesti u vrtiću. Te njene zadnje vrtićke godine preselila se s roditeljima u drugi dio grada i krenula u drugu školu. Nismo se više vidjeli dugo vremena, a i kad bi se vidjeli pravili bi se da se ne poznamo ili bismo onako bezvoljno jedno drugome rekli 'ćao' i okrenuli glave jedno od drugoga. Škola, obveze i interesi su utjecali na nas i više nismo imali zajedničkih dodirnih točaka. Srednja škola je počela i odtrajala, nismo se niti jednom vidjeli. Počeo fakultet, upisali smo ga u različitim gradovima, ali nekako bismo se češće počeli sretati u našem gradu.

U prvom slučajnom susretu steknem dojam da je lijepa cura. Nakon nekoliko dana prolazimo jedno pored drugog na ulici, pozdravimo se. Trećeg puta se pozdravimo i osmjehnemo jedno drugomu. Četvrtog puta ja već mislim da je prelijepa i prezgodna cura. Stvarno je predivna, duga plava kosa, plave oči, vitko tijelo, mislim u sebi - što još čovjeku treba osim jedne takve žene, pa i znamo se. Pozovem ja nju na prijateljstvo preko onih društvenih mreža i ona naravno prihvati. Pogledam ja brzo njene slike, nemogu se odlučiti koja mi je ljepša, a i
pozamašan broj lajkova bio je ispod svake slike. Pozamašan broj lakova prati samo slike na kojima su u prvom planu određeni dijelovi tijela, ali o tome tada nisam razmišljao. Odlučim ja njoj poslati poruku i krene dopisivanje, ja sretniji ne mogu biti. Dogovorimo se za kavu, ja sav
sa nestrpljenjem čekam taj susret. Mislim se u sebi: ona je osoba koju tako dobro od malena znam, prelijepa kosa, prelijepe oči, 'tijelo kao remekdjelo', poznam joj obitelj - krasna obitelj, dobro odgojene sestre i braća. I nađemo se mi na kavi. Dolazi ona u dogovoreni kafić sva
sređena, vjerojatno nije bilo muškarca koji je nije pogledao, a i žene su je odmjeravale onako kako samo žene jedna drugu odmjeravaju. I tako krene priča, od vrtićkih dana do fakulteta sve najvažnije i ono što smo smatrali vrijednim o sebi smo rekli. Rečeno je bilo samo ono što smo htjeli reći, ono što smo smatrali da nam nije baš pohvalno to smo preskočili. Dugo se nismo vidjeli i bilo je tu tema za priču. Druga kava je vrlo brzo bila dogovorena i još je tu bilo tema za razgovor pa makar i o ljudima koje zajednički poznajemo. Treća je kava već prošla u
nekim površnijim temama poput oblačenja, sporta i nekim gradskim likovima koje svi znaju. Ja zaslijepljen njezinom ljepotom nisam niti razmišljao da je treći susret već bio pokazatelj da si ne odgovaramo.

Umjesto da razgovoram zaplivamo u dublje teme, mi smo se brćkali u nekoj kaljuži. Kao da su odjeća, sport i nebitne ličnosti našega maloga grada zasluženo rezervirali naše misli, osjećaje i vrijeme. Još smo se nekoliko puta susreli na piću, ali dubine nismo dosegnuli. Ponovno se sretnemo tu i tamo u ovome malome gradu, ali ti susreti prođu bezvoljnim pozdravom. Ona je lijepa cura i to se ne može osporiti, ali karakter, stavovi i interesi nam se više ne podudaraju. Mislio sam da će to naše posebno poznavanje iz vrtićke dobi doprinijeti produbljenu odnosa i možda nastanku ljubavi između nas dvoje. Djeca u nama su se trebala prepoznati i pomoći u ostvarenju moje želje koja se temeljila na plavoj
kosi, plavim očima i vitkom tijelu. Sada kada o tome razmišljam uviđam da sam naivno podcijenio dijete u meni.

Zadnji puta sam sreo Lunu u jednom trgovačkom centru, pred zatvaranje istoga. Uletio sam u jednu trgovinu, brzo uzeo dvije stvari koje mi trebaju i odlučim se za kasu na kojoj najmanje ljudi čeka. Doletim do te kase i stanem iza zadnje osobe, i vidim da je ta osoba ispred mene
promijenila položaj tijela kao da je osjetila da je netko iza nje. Pogledam tu osobu malo bolje - bila je to Luna. Bilo bi glupo u tom trenutku promijeniti red, a i zašto bih? Luna i ja se ne poznajemo. Kao djeca smo se poznavali, a danas se ne prepoznajemo. Pristojno je pozdravim
i razmjenimo par rečenica, sasvim nebitno. Završi ona na kasi i zaputi se u svom smjeru, ja u svom. Pitam se u sebi pa zar smo baš u isto vrijeme morali u istu trgovinu doći? Jedan dio mene je bio nesretan što smo se sreli, dok negdje u dubini jedan je dio duše bio itekako sretan
i to sam mogao osjetiti. Ne poznajemo se,a opet se poznajemo.

Mi kao „odrasli“ se ne poznajemo, a „djeca“ u nama se poznaju i ona su se itekako prepoznala. Ona su vjerojatno jedno drugome toliko snažno zavrištali da barem ponekad još pri ovim rijetkim susretima osjete svoju blizinu. Morali su toliko snažno zavrištati, da probiju sve barijere koje ih razdvajaju: šminka, markirana odjeća, frizura, obuća, nametnuti stavovi i uvjerenja. Pri tom susretu to dvoje djece u nama vode izuzetno tešku borbu da osjete jedno drugoga. Borbu vode protiv svega što ih okružuje, a to smo mi i ono naše izvanjsko i ono unutarnje što skriva i prekriva tu djecu u nama. Koliko god da su ta djeca u nama potisnuta uvijek će pronaći način da prepoznaju jedno drugoga i sreća im je zagarantirana.